Može li Bog stvoriti tako velik i težak kamen da ga ne može podignuti?

• Ako ne može, onda nije svemoguć.
• Ako može, onda ga pak ne može podignuti. Dakle, opet nije svemoguć.

... bio je definitivno pravo ludilo. Ne znam da li je istina kad se kaže: "Kakv ti bude prvi dan u novoj godini, takva će ti biti i cijela godina!". Ako je istina, onda će meni ova 2006. godina biti pravo ludilo!!

Dakle, da vas malo obavijestim o tome kakav je moj doček bio. Al' ovo će biti kratko jer sam ja još uvijek sva mamurna, tek sam se digla, pa su posljedice kronične neispavanosti još uvijek vidljive.
Dočekala sam NG sa svojom frendicom iz osnovne u stanu od njenog dečka. Bilo nas je desetak i bio je to pravi mali intimni tulum. Bilo je pića, grickalica, tosteva, narodnjaka, r'n'b-a, techna... za svakoga po malo! Naravno, bilo je tu i bljuvanja (nažalost, malo nam je stradao tepih, ali počistili smo to - onoliko koliko smo mogli :)). A neizostavam je bio i striptiz, uz prigušena svijetla i mirisne svijeće... Ostatak vam neću ispričati, nije uvijek fora sve znati... :)
KisZ svima :)*

NAAAJSRETNIJU, NAJZABAVNIJU, NAJLUĐU I SVE NAJ NAJ NOVU 2006. GODINU!!!!

Želim vam svima puno sreće, zdravlja, uspjeha, prijatelja, novaca, sexa.... svega svega što poželite da vam se ostvari.
KizZZ!!! :)*

Al' sam jučer imala ludi izlazak!! E, ljudi moji! Da ste vi to vidjeli, da ste bili tamo... Ne znam, možda ja na to gledam prekritično.? Stvarno ne znam. Al' evo kako je bilo, pa vi sami prosudite...

Dogovorila se ja sa frendicama iz razreda da idemo gledati "Harry Potter" (ja ga osobno ne volim, ali pošto su one inzistirale, ja pristadoh) u CineStar. Dogovor je bio da se nađemo kod Skandala u 16.30h. I tako smo Ana i ja došle na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme. No, problemi su se ukazali već na početku. Nakon pol-satnog smrzavanja na onoj usranoj hladnoći, na Anin mobitel stigla je poruka:
"Cure, mi vas čekamo unutra. Već smo uzele karte". ???

Ana i ja smo ušle, a dočekale su nas skroz opuštene face:
- Požurite se! Ne znamo ima li više karata. Mi vas čekamo ovdje, ok?

Ok, what the hell??!! U nevjerici smo prošle pored njih i otišle do blagajne. I pogodite... BINGO!!! - karata nije bilo.

- Što ćemo sad? - pitala me Ana.
- Ništa. Idemo gledati "Baš kao ona"! - odgovorila sam, još uvijek ne mogavši vjerovati.

Očito mi je promakao dan kad se princip izlazaka promijenio! Nisam znala da je bit izlaska u kino da svatko gleda svoj film, a ako već svi gledaju isti, da svatko sjedi na drugom kraju dvorane!! Molim vas, neka me netko prosvijetli i kaže mi od kad je to tako?!!! Jer ja onda očito živim u kamenom dobu!!!!

Naravno, nismo se vratile po njih, već smo produžile u dvoranu, a Ana ih je nazvala da im javi da gledamo drugi film.

- Ah, to smo si i mislile. Ajd bok - bio je kratki odgovor.

Unbelievable!!! Ni po završetku filma nisu se udostojile javiti, pa im je Ana poslala poruku da smo mi u "Opiumu" n kavi i da nam se mogu pridružiti. Što se mene tiče, mogle su produžiti ravno doma jer sam ja bila taaakoo neraspoložena za bilo kakvo čavrljanje s njima! Udostojile su se doći, sve vesele kao da se ništa nije desilo.

- Kaj se vi sad ljutite? - upitale su nas.

???? Ja sam ih u šoku pogledala, a moja velika jezičina nije se mogla zaustaviti. I tako sam im ja sve lijepo rekla u lice. Pa da im nije palo na pamet da i nama možda uzmu karte, a ako ih već nema da sve zajedno odemo pogledati nešto drugo...

- Pa mi nismo mislile... - opravdavale su se one. Točno! Pun pogodak. Vi nikad ne mislite, u tome je i problem!!

Uh, kako sam bila ljuta. Pretpostavljate da sam ostatak večeri bila ne-baš-dobro raspoložena i jedva sam čekala da se maknem. Svaki izlazak s njima mora loše završiti jer ga one uvijek nekako uspiju usrati!
Ne znam, možda sam ja to preozbiljno shvatila? Meni se stvarno čini da nisam i da sam imala potpuno pravo naljutiti se. Al jednu stvar znam 100%: ovo je z a d nj i put da ja igdje idem s njima. Zadnji put!!

Još sam se nedavno žalila na to kako ni ove godine neće biti "bijelog Božića" i kako će vjerojatno i ostatak zime proteći bez nekih većih sniježnih padalina. A onda sam se danas probudila, pogledala kroz prozor i - vidjela pravi pravcati snijeg! Pahulje su lagano padale, a vani se sve bijelilo. Sniježni pokrivač napokon je pokrio i moj voljeni grad Zagreb! Automatski sam se sjetila svoga djetinjstva kad bi zima često sa sobom donijela i puno puno snijega, a mene je to činilo najsretnijom osobom na svijetu. Gledajući kako se pahulje vani igraju i kako snijeg prekriva pločnike, ulice, krovove... To bi odnijelo sa sobom sve probleme koji su me mučili. A sad, kad snijeg opet pada i kad opet mogu gledati tu radosnu i bezbrižnu igru pahulja u zraku, bar se na trenutak mogu vratiti u vlastite bezbrižne dane djetinjstva; a snijeg može izbrisati sve probleme koji me trenutno muče. I ja mogu opet, bar na trenutak, biti ono veselo dijete, čija se sreća skriva u malim, i naizgled nevažnim, stvarima.

Jučer sam pokušavala zaspati slušajući Merlinov CD, kad mi je stih jedne njegove pjesme "zapeo za uho": "Da me netko bar na tren voli zbog mene...". Oni koji slušaju Merlina vjerojatno će prepoznati da je to stih iz pjesme pod nazivom "Švicarska". To me natjeralo na razmišljanje o ljudskim željama. Vjerojatno je svatko od vas bar jednom poželio nešto "bar na tren"?. Da vas on pogleda bar na tren? Da osjetite kako je to, barem na trenutak? Da dobijete ono što ste željeli i da to posjedujete bar na kratko? I onda molite Boga (ili kome god da se molite) da vam usliši tu želju, i da se to nešto ostvari barem na kratko...
Meni se to desilo mnogo puta, tako da ovo sve govorim iz iskustva. Dobro se sjećam jednog davnog ljeta, kad sam htjela upoznati jednog dečka. Molila sam Boga da ga barem upoznam. Nisam htjela ništa više, samo da se upoznamo - bar sam to tada mislila... I onda sam ga upoznala, a moja se želja uslišila. Međutim, nakon nekog vremena to više nije bilo dovoljno. A ja sam htjela više. I opet sam se molila Bogu... Ovaj sam put htjela da on osjeća ono što i ja prema njemu, bar do kraja ovog ljeta...
Vjerujem da se bar još netko našao u ovakvoj, ili sličnoj, situaciji. Htjeli ste nešto, a kad ste to dobili, najednom više nije bilo dovoljno! I htjeli ste još. I tako unedogled... Kako li su samo ljudi pohlepni! Uvijek žele nešto više, nikad se ne mogu zadovoljiti sa onime što imaju. Stalno čeznu za još nečim, i još nečim... i uvijek nečim drugim, onim što nemaju... Ti im pružiš šaku, a oni bi htjeli čitavu ruku!! Čudno je to. Čudni su ljudi. Teško je to shvatiti, teško je razumjeti kako se nikada ne možemo zadovoljiti onim što imamo. Što nas to u nama stalno tjera da želimo nešto više? Što to imamo u sebi što je tako pohlepno?! Ja nisam osoba koja zna odgovor na to pitanje, ali dala bih puno toga na svijetu (ne sve :)) da ga saznam. Onda bih se naučila kontrolirati i možda bih znala biti zadovoljna, zadovoljna sa malim stvarima. Ne znam, bilo bi lijepo znati kako je to, bar na tren...

Evo, danas sam malo bolje nego jučer. Upravo sam čitala blog od jedne ljubiteljice Tokio Hotela. Činjenica da nisam jedina u ovoj usranoj Hrvatskoj koja obožava tu grupu me barem malo razveselila...
I tako, danas je godina dana od razornog tsunamija koji je odnio toliko života i uništio toliko domova. Ta me činjenica natjerala na razmišljanje o dobru i zlu i njihovim "ulogama" u svijetu. Prvo pitanje koje si čovjek postavi (barem čovjek poput mene) jest: Zašto se to desilo? Toliko je nevinih ljudi, toliko male djece, koja nisu ništa skrivila, poginulo u toj nesreći ili ostalo bez roditelja, bez doma nad glavom i svega što su do tada imali... Što su oni u životu skrivili da im se nešto takvo moralo desiti? Nije li to malo prevelika kazna? S druge strane imamo dotičnog predsjednika koji je napravio toliko zla u Iraku. I koja je njegova kazna? Hm, let me think... NEMA KAZNE!! I sad si čovjek (onaj koji je kao i ja) postavi pitanje: Zašto?

Evo, par dana nisam ništa napisala na svom blogu, ali nekako me sad uhvatila želja da svu ovu negativnu energiju prenesem na "papir".
Znam da zvuči okrutno, ali ja mrzim blagdane. Da, mrzim ih! Još se i sada sjećam tih davnih dana kada sam bila malo dijete i kada sam naprosto očekivala da dođe Badnjak. Pa da onda sa svojom obitelji kitim bor i da svi skupa dočekamo Božić pjevajući Božićne pjesme. A tek snijeg... Joj, kako je bilo lijepo probuditi se i s isčekivanjem dotrčati do prozora i podignuti roletu, a ono vani sve bijelo... Milina mi je kad se sjetim toga. To me uistinu činilo sretnom osobom... A evo, ne puno godina kasnije, na taj "blagoslovljen Božić" ja sjedim sama za kompjuterom i pišem blog. Vani ništa od bjeline, a Badnjak je proveden radno. Čarolije više nema, a ona radosna djevojčica, koju je i mala pahulja mogla učiniti neizmjerno sretnom, sada je ogorčena djevojka kojoj ona želja, koja bi ju učinila najsretnijom na svijetu, nikako ne može biti ispunjena. I sama se pitam što mi se to putem desilo i kako sam se to pretvorila u ovako ogorčenu osobu kakva sam sada?! Jedina stvar za kojom čeznem je ljubav. Istina, u životu mi je nikada nije manjkalo. Ali sada mi treba druga vrsta ljubavi. A ona nikako da dođe. I tako ja sjedim pokraj bora i očekujem to "Božićno čudo" o kojem svi govore. Nekad mi se čini da me ono uporno zaobilazi, a ja se opet pitam zašto! Možda ovo zvuči ogorčeno. A možda čak i jesam ogorčena! Više ni sama ne znam.  Kako me i ne bi učinila ogorčenom ovakva situacija? Nije li ljubav ono što čovjeku u životu najviše treba?! E, pa je tu ljubav nemam! Možda nemam sreće na tom području? Sve želje su mi se u životu uvijek ostvarivale, i stvarno sebe ne mogu nazvati nezadovoljnom osobom. Na mnogim sam stvarima zahvalna i uvijek ću i biti. Zašto onda ne mogu dobiti još tu jednu malu sitnicu? Malu sitnicu da me zadovolji? Možda je istina ona stara da ništa u životu nije savršeno? pa ja sam spremna odreći se... Odreći se nečega drugog kako bih dobila tu sitnicu, malu sitnicu za kojom mi srce neizmjerno žudi! Znam da ovo zvuči smiješno. Jer, na svijetu ima toliko ljudi koji imaju puno veće i teže probleme, a ja tu očajavam zbog nečeg neusporedivo manjeg značenja. Ali moji problemi su moji problemi. Na njih mogu utjecati više no što mogu na probleme drugih. A i zar nije pri stvaranju svijeta Bog Adamu stvorio i družicu, Evu da ne bude sam jer ga je on tako zamolio? Onda nije pretjerano da i ja od Njega tražim druga, jer ni ja ne želim biti sama. Pogotovo ne za blagdane...